Zašto štucamo?

od prnjavorski 0

Štucanje je neobičan fenomen, a zna biti i vrlo iritantan. Svako ga je iskusio, najmanje jednom u životu. To se odnosi i na mačke, pse, konje i pacove. Neki od nas su štucali još dok su bili fetusi u maminom stomaku. Iako naučnici danas znaju na koji način štucamo, još ne znaju zbog čega štucamo.

Stucanje

Do štucanja dolazi kada dođe do kontrakcije dijafragme, mišića koji dijeli grudi od abdomena. Medicinski izraz za štucanje je “singultus”. Prema istraživanjima, ne postoje očiti obarači koji dovode od ovog fenomena, ali je veća vjerovatnoća da ćete štucati ako pijete alkohol, pušite ili ako ste nešto na brzinu pojeli.

Naučnici ne znaju zašto štucamo jer za sada nije otkrivena nijedna očita svrha ovog fenomena. Takođe nema, do danas, poznatog načina da se riješimo štucanja. Mada vjerujemo da ste čuli za mnoge načine. Najpoznatiji je onaj da ćemo prestati štucati ukoliko zadržimo dah, ali oni koji su imali takva iskustva, razočaraćemo ih, to je bila slučajnost.

Neki istraživači su ukazivali da je štucanje vid epilepsije. Međutim, iako ovo može biti objašnjenje za patološko štucanje, ne može biti objašnjenje za štucanje kod zdravih osoba.

1997. godine, u žurnalu Gut, istraživači Peter Kahrilas i Guoxiang Shi su istraživali “hipotezu respiratornih vježbi”, koja je ukazivala na to da štucanje priprema respiratorne organe fetusa za disanje nakon rođenja, tako što ih jača.

Postoji nekoliko problema sa ovom teorijom, koje je Daniel Howes istakao 2012. godine, u svom članku koji je izašao u časopisu Bioessays. Prema njegovim istraživanjima, malo je vjerovatno da kratke kontrakcije tokom štucanja imaju značajnijeg uticaja na razvoj respiratornih organa. U studiji iz 2003. takođe objavljenoj u Bioessays, grupa naučnika koje je vodio Christian Straus su imali teoriju da je štucanje “mamurluk” naše evolucione prošlosti. Straus smatra da štucanje potiče od naših drevnih predaka. Kao dokaz navode vezu između mehanizma štucanja i načina disanja nekih vodenih životnja, npr. riba. Kontrakcija dijafragme i zatvaranje škrga je ono što i danas omogućava ribama da dišu. Dakle, iako ne dišemo kao ribe, još uvijek postoji dio mozga koji je kontrolisao način disanja na škrge. Frekvencija disanja kod npr. punoglavaca, se smanjuje sa povećanjem koncentracije CO2. Iz toga zaključujemo da povećanjem unosa CO2 smanjujemo intenzitet štucanja. Što je moguće, s obzirom da jedna od teorija od teorija kako zaustaviti štucanje kaže da trebamo udisati i izdisati u papirnu vrećicu.

Ali zašto mi još uvijek nosimo ove ostatke naše evolucije? Prema Strausu, štucanje i dojenje imaju veoma slične mehanizme. On zaključuje da su sisari zamijenili sistem disanja koji im više nije bio potreban, sa dojenjem, te da nervni putevi koje smo koristili za zatvaranje škrga, danas koriste bebe, kako bi izbjegle da im mlijeko ode u pluća.

Howes, s druge strane, nije ubijeđen u ovu teoriju jer većina mišića koja je uključena u dojenje nema veze sa mišićima koji su aktivni dok štucamo. Takođe, pretpostavlja da štucanje može biti posledica prisutnosti vazduha u stomaku. Štucanje je češće kod dojenčadi nego kod odraslih, te je važan mehanizam koji omogućava bebama da konzumiraju više mlijeka, jer se štucanjem oslobađaju viška vazduha u stomaku.

Iako su ova objašnjenja interesantna, još uvijek nemamo definitivan odgovor. U međuvremenu, ako štucate, nemojte zadržavati vazduh, dišite. Nema od tog vajde, i dalje ćete štucati.. 🙂

Prnjavorski.net

Komentariši

Your email address will not be published.

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>