Srbija odskočna daska kineskoj vojnoj industriji

Evropa dosad nije bila tržište za kinesku vojnu industriju. Međutim, Srbija bi mogla da postane odskočna daska kineskoj vojnoj industriji, preko koje bi ova mogla da se pojavi na evropskom tržištu.

Iako su mnogi elementi moguće vojne saradnje sa Kinom nejasni, zbog nekompatibilnosti razvojnih programa, mogućnosti za saradnju postoje.

Vojna saradnja između Srbije i Kine dosad nije bila u fokusu Sveobuhvatnog strateškog partnerstva između dvije zemlje, ali sada, poslije pisma kineskog predsjednika Si Đinpinga, ona se nameće kao jedno od polja u kom je moguće produbiti saradnju dveju zemalja.

U odgovoru na pismo srpskog predsjednika, Aleksandra Vučića, Si navodi da je njegova zemlja spremna da sa srpskom stranom razgovara o produbljivanju saradnje i razmene u oblasti vojne trgovine i industrije.

Saradnja u toj oblasti postaje, navodi Si, važan izraz visokog nivoa međusobnog političkog povjerenja i strateškog karaktera bilateralnih odnosa dviju zemalja.

Kinu pokazala interesovanje za saradnju

Kineske kompanije su prethodnih godina pokazale interesovanje za saradnju sa srpskom odbrambenom industrijom, ali mnogi elementi te saradnje ostaju nejasni, prije svega zbog nekompatibilnosti proizvodnih programa, smatra vojni analitičar Aleksandar Radić.

“Kod nas, s razlogom, postoji jako uvjerenje da Kina želi da dođe do tehnologija, do ideja kako bi neke stvari trebalo napraviti, ali i do tržišta, i to je ono što je, možda, najvažnije. Kina nikada dosad nije zaključila ugovor o prodaji nekog složenog borbenog sistema zemlji iz Evrope. Njihovo tradicionalno tržište su azijske zemlje, podsaharske zemlje i neke latinoameričke zemlje koje su prihvatale kineske sisteme i borbene avione, ali nemaju presedan ulaska na neko novo tržište kao što je naše”, kaže Radić.

Radić podsjeća na 2010, kada je Ministarstvo odbrane Srbije pokrenulo proceduru za nabavku višenamjenskog borbenog aviona sa svjetskog tržišta. Tada je i Kina pokazala interesovanje da uđe u konkurenciju sa vodećim američkim, ruskim i evropskim proizvođačima.

Lovac-bombarder JF-17, odnosno “Čendu FC-1 Sjaolun”, zajednički kinesko-pakistanski projekat, relativno je jednostavan i ima ruski motor koji koriste i avioni tipa MiG-29, ocjenjuje Radić.

Ta je ponuda učinjena, dodaje on, sa jasnim razlogom.

“Žele da dođu do prilike da, na bilo koji način, uđu na potpuno novo tržište. U tom kontekstu mislim da je potpuno razumljivo zašto bi Kina želela da ima saradnju sa Srbijom i da ostvari neku početnu referencu, da stvori mostobran na prostoru Evrope kada je reč o vojnoj saradnji na vojnom planu”, zaključuje Radić.

Kombinacija visokog ekonomskog rasta i vojne modernizacije omogućila je Kini da na svjetskoj sceni postane jedna od glavnih globalnih igrača u trgovini oružjem i vojnom opremom.

Deficit u trgovini naoružanjem

Peking je decenijama imao deficit u trgovini naoružanjem – više je uvozio nego što je izvozio. Međutim, od 2013, izvoz naoružanja iz Kine počeo je da premašuje uvoz. Kina je između 2008. i 2017. izvezla konvencionalnog naoružanja u vrijednosti od 14,4 milijarde dolara, što je čini petim najvećim snabdevačem oružja na svijetu – poslije SAD, Rusije, Francuske i Njemačke.

(sputniksrbija.news)