Hit na Fejsbuku: Ova priča će vas sigurno inspirisati da napravite čudo

Život lako može da nam se izmigolji iz ruku i ode u smjeru koji nismo očekivali. Ipak, upornošću se i takve “krive Drine” mogu ispraviti. Dokaz je Slavimir Stojanović iz Beograda, čija životna priča će vas sigurno, ako ste se zapetljali u spletu nesrećnih životnih okolnosti, inspirisati da se pokrenete i napravite čudo.

Slavimirova priča, koju je podijelio na svoj Fejsbuk profilu, najjednostavnije rečeno, dovoljna da vam natjera suze na oči.

On je pokazao i dokazao da nikada nije kasno da se ostvare snovi, a način na koji je to uradio zaista je fantastičan.

Pročitajte njegovu ispovijest i možda i vi pronađete snagu da završite neke svoje priče koje sticajem životnih okolnosti niste do sada mogli.

“Danas sam završio fakultet. Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beogradu upisao sam 1987. godine.

Cijeli jedan život, tačno 30 godina kasnije, polaganjem posljednjeg ispita iz Psihologije, na kome sam dobio 10, uspio sam napokon da ga završim. U istoriju ulazim kao, najvjerovatnije, jedini koji je prvo dobio Nagradu za životno djelo, a tek zatim diplomirao iz te iste oblasti. Međutim, ova životna priča nije nimalo jednostavna da bi se opisala u par riječi.

Naime, moji roditelji, Ljiljana i Momčilo, dobili su me veoma mladi, sa tek dvadesetak godina. Mama je prethodno upisala ekonomiju, tata geologiju. Oboje su fakulete napustili kada sam se ja rodio. Ćale je počeo da radi na benziskoj pumpi, a keva kao sekretarica u opštinskoj konferenciji omladine. Ćale je pokušao iz dva puta da završi građevinski fakultet koji je vanredno upisao u Subotici, ali mu to nije pošlo za rukom.

Moj ćale je poseban slučaj. Kada je imao 14 godina, njegov otac, Slavimir, po kome sam ja dobio ime, teško se razbolio i mjesecima polako umirao prikovan za postelju. U tom periodu moj ćale je završavao osmi razred i sanjao o upisu u Srednju arhitektonsku školu. Otišao je na prijemni. Kada se vratio kući, umirućem ocu mogao je samo da kaže da nije primljen, da je prvi ispod crte. Ta trauma ga nije napustila do današnjeg dana kada ima 70 godina.

Međutim, kada sam se ja upisivao na Akademiju, ćale je insistirao da ide samnom i bude tu, ispred, sve vrijeme. Kada je došao dan da se objave rezultati, nije mi dao da priđem ni blizu oglasne table. Sve čega se sjećam su njegove ruke i glava koja se iz gomile skačući približavaju uz gromoglasno: “Stojanoviću, primljen si!!!” Ja težine tih njegovih riječi i značaja te situacije za njega nisam bio nimalo svjestan, jer mi je priču o njegovoj Srednjoj arhitektonskoj ispričao tek pretprošle godine na godišnjicu mamine smrti. Ona nikada nije završila fakultet, moj ćale takođe, a ni moj mlađi brat Neša.

Studirao sam uredno i predano četiri godine, a kada je trebalo kompletirati tu četvrtu godinu, počele su eskalacije sukoba u Bosni, a ja sam zahvaljujući činjenici da imam ujaka u Geteborgu, otišao tamo i upisao se bez problema na čuvenu HDK – Visoku školu za dizajn kod profesora HC Eriksona.

Međutim, poslije par mjeseci studiranja, uvedene su sankcije protiv Jugoslavije, a meni su, na žalost onemogućene dalje studije.

Razočaranje u tom trenutku ne moram ni da vam objašnjavam. Cijeli sistem po kome sam se godinama veoma uspješno penjao, srušio se kao da je od čačkalica. Moje rješenje je bilo da budem što uspješniji u poslu, koji sam, zahvaljujući upornosti i ogromnom trudu uspio da dobijem u agenciji Saatchi & Saatchi u Beogradu. Stotine nagrada koje sam od tada dobio bile su moja podsvjesna kamuflaža nezavršenih formalnih studija. 2003. godine, dok sam živio u Sloveniji, upisao sam se na Univerzitet umjetnosti u Ljubljani, u pokušaju da završim studije. Dobio sam indeks, ali nisam otišao ni na jedno predavanje. Tada sam tek osnovao svoju firmu i posao me kompletno obuzeo.

Po povratku sam se upisao ponovo na Akademiju u Beogradu, 2008, tada je moja Olja bila trudna sa Nađom. Mislio sam da je sasvim u redu da, kad je već buduća mama završila fakultet, nije baš ok da budući tata nije.

Međutim, moja mama Ljiljana se razboljela i umrla dvije nedjelje prije nego što nam se Nađa rodila. Nije bilo šanse da se sastavim i dovršim fakultet. Upisao sam ga ponovo 2012. kada sam mislio da sam dovoljno jak da mogu. Nisam bio.

Ali, kada je moja ćerka završila prvi razred i kada sam vidio njenu knjižicu u kojoj ju je učiteljica izrazito pohvalila, nisam mogao više da budem ćale od te i takve Nađe ako ne završim fakultet. Upisao sam ga, smogao snage da dam svih preostalih deset ispita, koje sam položio sa skoro svim desetkama.

Ozbiljno sam se potrudio, nije bilo nimalo šale u svemu tome…učio sam, pisao seminarske, preslišavao se u svom studiju naglas, sam… studenti sa kojima sam zajedno polagao ispite gledali su me u čudu, ne vjerujuči da onaj isti dizajner sa televizije nervozno steže indeks isto kao i oni. Ovo iskustvo mi je definitivno promijenilo viđenje samog sebe, produbilo postojeća i otvorila potpuno nova područija svijesti i sposobnosti.

Ljudi, pobijedio sam samog sebe, zbog sebe.

Ćale, završili smo fakultet!”

(Alo)