Heroj Mundijala: Siromašni klinac koji je odbio da preda kopačke siledžijama

Da vam je neko rekao da će čak i prije posljednjeg kola prve faze takmičenja od nastavka Svjetskog prvenstva da se oproste dva bivša svjetska prvaka, a da će mala Kostarika dobiti na šampionatu planete i Urugvaj i Italiju, timove koje su mnogi vidjeli u završnoj borbi za trofej, vjerovatno ga ne biste ozbiljno shvatili. Odacili biste takvu pomisao kao smiješnu, ali… Džoel Kembel i drugari iz Kostarike učinili su upravo to. Ovo je priča o najvećem čudu Mundijala.

mundijal

Ne tako davno, 26. juna 1992. rođen je Džoel Kembel. U prilično siromašnoj porodici a prilično bogobojažljivoj, što ne znači, iako bi riječ na to mogla da nas navuče, da se radi samo o strahu od više sile, već i zahvalnoj na svemu što se ima. A imali su jako malo. Baš baš malo. Mali Džoel im je bio najveće bogatstvo. Sada je najveće ime koje Kostarika ima, iako je odrastao u strahu.

Sićušan, siromašan a nasmijan, išao je po komšiluku, jurcao za loptom kao milioni drugih mališana, često gladan, a još češće pocijepan. Novca za novo nije bilo. Bio je u opasnom kraju, pljačke bi se dešavale noću, a otimanja od sićušnih klinaca i preko dana.

“Gospod je prosvjetljenje moje i Spasilac moj, koga ću se bojati? Gospod je zaštitnik života moga, koga ću se plašiti?”, uvodne su riječi 26 psalma, ili 27. zavisno od tumačenja te davnašnje knjige, a upravo je Džoel taj psalm naučio kao dijete. I ponavljao ga stalno. I, nekim čudom, grubijani su prestali da ga maltretiraju.

Živio je u rodnom San Hozeu, čudno – gradu istog imena kao ime rudnika o kome smo vam pisali u čudesnoj priči o Člileancima, gradu koji takođe nosi ime Pravednog Josifa, čovjeka koji je uzeo Mariju za ženu i prihvatio njeno dijete, Isusa, služeći mu kao sinu Gospodnjem, do kraja svog života. Služiti drugima… davno zaboravljena vrlina. Ne i za malog Džoela. Imao je samo devet godina kada je okupio svoje vršnjake i riješio da sa njima napravi fudbalski tim, koji će “kada odraste – novcem koji zaradi pomoći sopstvenim porodicama i nerazvijenom kraju u kome žive”.

Devet godina. Samo devet je imao kada je počeo da okuplja druge oko sebe – da bi služili drugima.

Ekipu su nazvali “11 talentovanih beskućnika”. Nisu svi bili bez kuće, ali i oni koji su ih imali – nisu imali ono što mi smatramo modernom kućom. Igrali su na tuđim terenima, svoj i nisu mogli da imaju tako mali, sami trenirali, sami vježbali akcije, sami jurcali u… život.

484341_20140614reutersmike-blakefortalezadi006558677_f

Tim koji je osnovao morao je da napusti kada je dobio sportsku stipendiju. Zakoračio je u novi život, svaki dan i pred svaku utakmicu izgovarajući omiljeni psalm. Naročito kada su ga, kao srednjoškolca, novi mangupi na koje je naišao počeli da maltretiraju. Otimali su mu hranu. Ono malo novca što mu je porodica poslala. Svaku stvar. Jednom umalo i kopačke, dok nije stao pred njih i rekao: “Talenat vam ne dam”.

“Ako se postroji na me tabor neprijatelja mojih, neće se uplašiti srce moje; ako se podigne i rat na me, ja ću se i tada nadati”, nastavlja se psalm 26.

Nasilje je istog časa prestalo, a oni koji su ga maltretirali – počeli su da ga vole, jer je izrastao u zvijezdu kraja u koji se doselio, škole za koju je igrao.

Sa 17 godina su ga uvrstili u omladinsku reprezentaciju Kostarike. Sa 18 ga je spazio Arsenal. Sa 19 ga je angažovao. A onda, kao “talentovanog klinca koji, ipak, ne može da se nosi sa zvijezdama Premijer lige”, počeli su da ga šalju po Evropi. Malo na pozajmiću u franucski Lorijen, malo na pozajmiću u španski Betis, malo na pozajmiću u Olimpijakos.

Arsenal ove sezone u dva navrata nije uspio da pobjedi Mančester junajted (0:1, 0:0), a kada je Džoel Kembel u dresu Olimpijakosa istračao u Ligi šampiona protiv tog istog Junajteda…

… srušio ga je.

Na Svjetskom prvenstvu okupio je drugove oko sebe i poveo ih na moćni Urugvaj. I Urugvajce je srušio. Dao im je jedan gol, a drugi “namjestio” za konačnih i senzacionalnih 3:1. Srušio je i Italiju, iako je sudija odbio da dosudi penal kada su malog Kembela srušili u kaznenom prostoru “azura”. Bunio se, čudio, bio u šoku, ali je ustao, okupio tim oko sebe i poveo ga u juriš.

484342_20140620reutersdominic-ebenbichlerrecifedi006573495_f

Italijani su pazili na njega, najopasnijeg, a on je otišao daleko od lopte. Skrenuvši rivalu pažnju, služio je drugima. Drugarima iz tima. I, oni su, samo minut kasnije poslije nepravde, dali gol za pobjedu.

“Strpljivo čekaj Gospoda, junači se i snaži, srce moje, i strpljivo čekaj Gospoda”, završni su stihovi Džoelu Kembelu omiljenog, 26. psalma.

Prosto, tu mu je kraj.

Kraj je na ovom Mundijalu iznenadno došao i za Englesku, i za Španiju. Kraj kakav nisu očekivali protiv Kostarike došao je i za veliki Urugvaj, nekadašnjeg prvaka svijeta, i za još veću Italiju, takođe bivšeg šampiona planete.

A Džoel?

Džoel Kembel tek počinje, jer – silnijih od sebe se ne plaši. Kada ga pitate kako mu to polazi za rukom, on vam se samo osmijehne i iznova počne svoj omiljeni psalm:

“Gospod je prosvjetljenje moje i Spasilac moj, koga ću se bojati?”

Ne morate da vjerujete u isto što i heroj Kostarike i najveće čudo Mundijala. Ali, vjerujte u ovo: Džoel Kembel još čuva svoje kopačke, talenat koji nije dao silnijima od sebe. Samo, sad ima veće. A vjerujte i u ovo: Kostarika je u osmini finala. A, tamo se ne stiže slučajno. I tamo, kao i na sva velika mjesta u životu, stiže se samo ako ne odustanete od svojih talenata, već ih uvećavate.

(Trakavica.com/Blic.rs)