Baka šaljivdžija: Ima 16 kumova, kafana joj ispod loze, a kad pjeva pop se krsti

U udaljenim selima u podnožju Vlašića gotovo svi poznaju staricu Jelisavku Petrović (83) iz Kruševa Brda kod Kotor Varoša, koja na život i ljude gleda sa vedrije strane, na duhovit i zabavan način.

baka

Zato je ona postala zvijezda na društvenim mrežama čije izjave, poruke i zaključke mnogi prepričavaju i postavljajuju na mobilne telefone. Baka Jelisavka, za razliku od svojih vršnjajka, ne priča o bolestima, tugovanjima, samoći i beznađu nego o događajima koji je vesele, čine srećnom i zadovoljnom.

Svaki njen dan je, kaže, Bog platio za sreću i zadovoljstvo pa ga ne treba upropaštavati nevoljom.

– Imam tri sina i šestoro unučadi, sve muškarci. Kažu, odlučili oni a ja prihvatila da ćeram godine do stote a poslije kako bude. Ja sam stara lola i bekrija pa se nedam. Ja, jaa, druže moj.

Uvijek sam nekako slabašna bila, išla kod doktora, vodio me pokojni muž Stojan. On je umro prije 17 godina a uvijek je govorio, baba mi slaba, brinem za nju. Baba je sve pregurala, a on umro … – pripovijeda Jelisavka ispod loze grožđa odmahujući rijetkim prolaznicima.

Kruševo Brdo

Kaže da su svi Kruševu Brdu njeni kumovi, ima ih 16 plus mnogo prijatelja.

Uvijek sam bila žena na svom mjestu, nisam kao neke kojima sve smeta i svakoga mrze. Ja sam se ponosila lijepim stasom i još ljepšim glasom.

Nekada su mi svi u Varošu i Tesliću aplaudirali kada na pozornici u narodnoj nošnji, sa još jednom koleginicom zapjevam “Kad se cigo poželi medenih kolača…” to je sve bilo na nogama – ushićeno se prisjeća Jelisavka često ponavljajući, uzrečicu, tako je to druže moj, valjda da bi utvrdila gradivo iz mladosti, a u uvjerila slušaoca u svoje kazivanje.

Pjesma joj ni sada nije po strani, a radio prijemnik glavni saveznik u pjevanju.

Najviše volim Lepu Lukić i njenu pjesmu “Od izvora dva putića”. Kada Lepa zapjeva preko radija, ja joj pomažem, udružim se sa njom ovako iz sobe… Pjesma tada odjekuje na daleko a svi koji prolaze pored kuće, čude se i krste.

Veli meni sveštenik, lijepo pevaš Jelisavka, mogla bi i u crkvenom horu nastupati, ali ja neću. Čula sam da je grom negdje udario u crkvu pa ne želim da se izlažem takvoj opasnosti – priča Jelisavka smijući se i čudeći da je nebeska munja odredila svetu kuću za svoj cilj.

“Moj kafić pred kućom, ispod loze grožđa”

Kruševo Brdo, ambijent i malobrojne komšije opisuje slikovito.

-Nema naroda, nema škole, djece, ljudi, samo divlje zvijeri arlauču sa ovih brda i iz potoka po cijelu noć. Ne plašim se toga samo me iz sna probude pa poslije ne mogu oka sklopiti. Ovdje u našem selu imaju samo dva kafića, ali šta koristi kada me bole noge pa ne mogu otići.

A i što bih išla kada je meni kafić pred kućom ispod loze grožđa a ima šta i popiti – priča ova starica uporno nudeći pivo i rakiju. Jelisavka kaže da sama zarađuje pletući čarape i priglavke. Vid je još uvijek dobro služi, a vještinu pletenja, stečenu još u djetinjstvu, nije zaboravila.

Pletem i ove naše planinske prsluke, sve ja znam u šakama uraditi. Naiđe tako po neko pored kuće pa kada vidi da radim, poput neke mlade žene, čudi se i hvali me. Imam penziju koju je zaradio pokojni muž, dobijam 200 maraka, ali ne mogu živjeti sa tako malo para – uvjerava Jelisavka, mada ne brine mnogo zbog toga.

Sama je proanalizirala državnu ekonomsku i socijalnu politiku pa izvukla svoje zaključke.

“Od kada je u selu izgrađena crkva, kod mene nema slike na televizoru”

-Na televiziji pričaju, korpa ovolika, korpa onolika pa računaju. A ja onda pričam sama sa sobom pa velim, eh, kolika je moja korpa, ko će to da izračuna. Plaćam struju, telefon, voda se ovde ne plaća, a televizor neću da platim, neka ga plate za mene Bog i sveštenik. Od kada je u Kruševu Brdu izgrađena crkva, kod mene je nestalo slike na televizoru. Od tada ništa ne gledam, jedino sebe u ogledalu mogu vidjeti – izvlači svoju računicu ne propuštaju da pohvali sinove, snahe i unuke koji je posjećuju i pomažu.

Tri sina i snajke mi dolaze na smjenu, unesu drva, počiste kuću, donesu hranu… Dobri su mi sinovi i snahe, uh kakvih ima kod drugih, slušam kako govore da je najbolje da nema ni svekra ni svekrve, samo da ih nestane, da ne smetaju.

Dok su imali pune ruke i džepove, valjali su, moj sinko. Sve je pravo kako oni kažu, a staro niko ne sluša niti za šta pita. Na sreću, kod mene nije tako – uvjerena je naša sagovornica koja nam je širom otvorila vrata i dušu, raspričala se o svemu i svačemu pa i svojoj dugovječnosti.

To života se oduljilo, prošli dani i godine da im se ni broja ne zna. Sve seoske poslove radila koji vam mogu pasti na pamet, ja sam radila.  Sjekla šumu, nosila drvo na leđima, razvozila đubrivo po njivama, brala, žela, kosila, uz to spremala hranu i djecu podizala. To je roman kojeg ne umijem napisati, ali bih znala sve ispričati – veli ova starica koja čeka još jednu hladu zimu u vlašićkim vrletima, upoređujući mlade generacije žena, njihove uslove i životne stavove.

“Danas mlade žene samo kukaju… “

-Ove mlade žene se žale da im je svaki posao teratan, neće da unesu drva uz stepenice i nalože vatru, sve očekuju da drugi urade. E majko moja, ja sam sama kuću držala i nisam se nikome žalila.

Kada muž ode na posao, snijeg zaveje, a ja sjekiretinu na rame pa u šumu, gledam gdje bih koju bukvu posjekla da naložim vatru u kući.

A sve sam radila zadovoljna i sa pjesmom, nikada ništa loše nisam ni pomislila. Zato sam i sada ovako vesela i srećna – zaključila je Jelisavka Petrović rekavši na kraju, da nam je sve i svašta pričala i da joj ne zamjerimo ako štogod nije bilo primjereno i na mjestu.

Izvor: Blic